Srpanjski dan na Modrušu
Izvor: List Modruš, broj 10 - svibanj 2013.
Tumarajući satima po žarkom srpanjskom suncu, čovjek se dobrano umori. Osjećam bol u nogama. Rukav kojim sam brisao oznojeno čelo ne može više upiti ni kap znoja. Samo su rijetki dijelovi košulje ostali suhi. Ipak sam zadovoljan jer je mjesto na kojemu stojim kao stvoreno za ugodan predah. S olakšanjem odlažem stvari koje su mi postale teške i nespretne. Koji užitak! Kao da ću poletjeti! Osjećaj ugode upotpunila je suha majica kojom sam zamijenio mokru košulju. Skinuvši teške cipele i čarape, oprezno se uputih prema koritu za napajanje stoke. Osjetljivi i vlažni tabani čine moje hodanje komičnim. Umivši se u hladnoj vodi, sjedoh na rub korita, spustivši blaženo umorne noge na muljevito dno. Voda čudotvorno tjera umor iz mog tijela. Divnog li osjećaja! Istinski sam sretan. U ovakvim izuzetnim trenucima čovjek spozna da i najmanje, jednostavne zgode mogu pružiti potpuno zadovoljstvo. Limena je kanta pala točno na nos mog vlastitog lika, što se ogledao na površini vode u bunaru. Na drugom kraju užeta što klizi po dubokoj, glatkoj brazdi usječenoj u kamen staroga bunara, ljulja se i približava još jedno zadovoljstvo. Gutljaj hladne vode je nešto najljepše što mi se sada moglo dogoditi. Osjećam se divno, kao u bajci. Vjerujem da svaki čovjek ima neko mjesto na ovome svijetu koje osobito voli i gdje se uvijek rado vraća. Čini mi se da nikada nisam potpuno shvatio čime me tako neodoljivo privlači modruški kraj. Uživam ležeći udobno na strmoj tratini, uz rub uske cestice što se penje prema crkvi Presvetog Trojstva.
Jedna od lipa koje čine uredan drvored pokazala se kao savršen suncobran. Izvaljen nemarno, odmaram oči na treperavom lišću. Ruku raskriljenih po mekanoj travi, upijam mirise ljeta. Visoko gore iznad mog uzglavlja bjelasaju se žalosni ostaci nekad moćnog grada Tržana. lako su to samo ostaci ostataka, nepravilna zidina djeluje impozantno, privlači pažnju i zaokuplja poštovanje gledatelja. Je li upravo ovdje tiskana prva hrvatska glagoljska knjiga? Gledajući ruševine čini mi se da im sasvim pristaje prastara glagoljica. Važan je bio ovaj grad.
Zanimljivo bi bilo vidjeti kako je izgledao ovaj kraj dok su tu stolovala gospoda Frankopani i biskup Nikola Modruški. Zašto nije ostala niti jedna slika, niti jedan crtež modruškog naselja unutar utvrde? Tko zna u čijemu dvorištu se ovoga časa izležavam? Možda je nečije ognjište grijalo ovaj komadić zemlje na kojemu se tako ugodno rashlađujem. Svaki djelić ovoga prostora odiše poviješću. Između svojih golih stopala vidim zaravan na kojem se naziru temelji stare župne crkve Sv. Marka, kasnije katedrale Sv. Marije, prvostolnice modruških biskupa. Prije dvjestotinjak godina tu je još stajao njezin zvonik. Žarko bih želio znati kako je izgledala. Sigurno je bila najljepša crkva ispod starog Tržana. Da mi je znati! Lijevo, prema Ogulinu nekada je, kažu, bila crkva Sv. Stjepana. Je li ona bila ljepša od obližnje crkve Svete Jelene? Zašto je Modruš imao toliko crkava? Prema povijesnim izvorima, niz kapelica i crkava krasilo je ova brda. Kako je tada izgledao pogled iz Modruških Salopeka? Vjerujem da su zvonici pružali krasnu sliku, takmičeći se visinom s jelama kapelskih šuma u pozadini. Važan je bio ovaj zaboravljeni grad. Nije pravo da se zaboravi.
U davna vremena, na ovim prostorima je bujao život. U gomilama modruškog kamenja skrivaju se komadići osobne karte ovoga kraja, naroda i države. Sjaj i veličinu ovoga grada uništila je turska sila u svojim osvajačkim pohodima. Od tih vremena pa do danas ova su brda vidjela maIo dobra. Iz godine u godinu,na nedjeljnim je misama u crkvi Presvetog Trojstva bivalo sve više staraca, a sve manje djece. Posljednjih godina nestaju i starci. Kako vrijeme prolazi zidine ponosnog Tržana sve su usamljenije. Čini se da baš zbog toga još upornije paraju nebo stare ruševine, ne bi li namjernika upozorile na svoju minulu slavu.
Lagani povjetarac, koji ovdje neprestano puše, čini hladovinu još ugodnijom. S ovoga mjesta prema istoku puca široki vidik. Hum dominira cijelim krajolikom. Lijevo i desno od njega nižu se udaljena brda koja čine čipkasto, pitomo obzorje. Sasvim desno cijeli je kraj oštro zarubio moćni masiv Kapele. Mirno je i tiho ovo srpanjsko popodne. Ne vide se ni ljudi ni stoka. Ne čuje se ni najmanji zvuk života. Čini se da su se svi sklonili pred užarenim suncem, te da u hladovini čekaju dulje sjene, da se sunce pomakne zapadu. Mir i idilični spokoj narušavaju samo automobili, koji u nepreglednoj koloni mile po staroj Jozefini. Ova se koIona ne prekida ni danju ni noću. Uporno krivuda podno Tržana, u jednom i u drugom smjeru. Po danu se razabiru kamioni, autobusi i osobna vozila, a noću Jozefinom putuje svjetlost. Tada cesta liči na užarenu zmiju što se mota podnožjem pjeskovitih modruških brežuljaka, i gubi se tamo negdje u njedrima Kapele.
Daleka potmula tutnjava prene me iz razmišljanja. Čini se da grmi negdje na sjeveroistoku. Na potpuno vedrom nebu sunce je dobrano izgubilo snagu. Ne, to nije grmljavina! Sjedeći, polako oblačim čarape. Iako se nisam žurio, za čas sam obuven. Rutina. Prokleta rutina. Košulja je potpuno suha. Privukoh stvari bliže mjestu na kojemu sam maločas ležao. Sjedim tako već dosta dugo buljeći prema sjeveroistočnom horizontu. Evo ga! Vidim! Dim! Negdje oko Duge Rese. Da, sigurno je to Duga Resa, vjerojatno Belaj! Stup sivog dima pisao je na horizontu okomitu crtu u pravcu neba. Kolona automobila na Jozefini se prorijedila. Za malo vremena cesta je potpuno opustjela. Čuje se samo udaljena, zlokobna tutnjava. Sasvim nenamjemo, pogled mi se zaustavi na zidu crkve Presvetog Trojstva, kojega je nedavno oštetila granata. Nakon dva automatska pokreta, kojima pušku i torbu povješah na ramena, pružih korak prema Modruškim Salopekima. Prolazeći, iza sebe ostavljam urušene, puste kuće Modruša. Te proklete granate stvaraju jezivu pustoš. Istočno, čipkasto obzorje grozilo se strahovitom prijetnjom. Žestoki prasak zapara srpanjsko predvečerje! Pitomi Javor! Trčeći, vidim oblačak dima nad Pitomim Javorom. Moram što prije do topa! Otišao sam prokleto daleko! Ne vidim više ništa oko sebe osim puta što juri ispod teških vojničkih čizama. Još malo! Još malo! Je li mi obitelj na sigurnom? Iz Domovinskog rata
