Priče o Modruši i Gradini
Izvor: List Modruš, Broj 9 - lipanj 2012.
Fotografija: Damir Jakšić
Mnoga mjesta imaju svoje priče i legende. Svaka gradina, svaki kamen neobičnog oblika ima svoju priču. Tako sam slušala priče o Kloštru, o Gradini, o zakopanom blagu. Ti dragi ljudi kraj ognjišta nisu imali nikakvih zapisa, bili su polupismeni, a pričali su tako lijepo, tako uvjerljivo. Želim ponešto od toga, po svojemu sjećanju, prepričati.
PrIča o Mudruši
Bila je ta Mudruša vrlo hrabra, jaka žena, oštrog oka i jezika, a još oštrijeg udarca sigurnom rukom. Kada se daleko u polju »sjatila« turska vojska, na tisuće njih, zajedno sa svojim carem (sultanom), s utvrde na vrhu brijega sve se jasno vidjelo. Pokušavali su iskusni vojnici raspoloživim oružjem doseći daleko polje, ali nikako nisu uspijevali. Naljutila se Mudruša razočarana neuspjesima vojnika, pa sama posegnula za topom, sigurnom rukom naciljala i ubila cara pred njegovim šatorom. Nastala je pomutnja i žalost. Nakon nekoliko dana na tajnom mjestu u polju sahranili su cara sa svom njegovom opremom. Bilo je tu turskih zlatnika, zlatnog oružja, posuđa i druge opreme. Sve to činilo je jednu ogromnu gomilu. Svaki turski vojnik, na tisuće njih, donosio je zemlju i isipavao na grob. Tako je nastalo ogromno brdo u sred polja. Polje su nazvali Carevo polje, a grad s kojega je upućena smrtonosna kugla, u čast hrabroj ženi, nazvali su Modruš. Ispod brda, u Carevom Polju, još se uvijek nalazi zakopano blago, toliko da ga ni stotine kola ne bi moglo prevesti.
Priča o Gradini Frankopani su u svom dvorcu na Modrušu imali silno bogatstvo. Niti u jednom njihovom dvoru nije bilo toliko blaga. Bile su tu škrinje pune zlata, zlatnog nakita, zlatnika velikih k'o tanjur. Najdragocjenije bogatstvo iz svih svojih gradova donijeli su u Modruš, smatrajući ga svojom najsigurnijom utvrdom. Živjeli su u velikoj raskoši, dok im takav način života nisu prekinula turska osvajanja. Frankopani, njihovi vojnici i kmetovi vrlo su se hrabro odupirali, tako da Turci dugo vremena nisu uspijevali ni prići Modrušu. Usprkos tome što je hrabra Mudruša topovskom kuglom ubila turskog cara, i hrabrosti modruških branitelja, nije se moglo spriječiti najezdu Turaka. Prije nego su Turci osvojili grad, Frankopani su svoje veliko bogatstvo zakopali u podrume, a potom tajnim prolazom pobjegli prema Zagorju u tek sagrađenu utvrdu, iznad ponora rijeke Dobre. Turci su razorili grad, ali zakopano blago nisu našli. Ono je još uvijek zakopano, a već stoljećima čuva ga ogromna zmija. Kada bi neki mladić uspio prokopati ruševine do podruma dvorca, i usudio se poljubiti tu zmijurinu, ona bi se pretvorila u lijepu djevojku koja bi mu postala žena, a sve blago postalo bi njihovim vlasništvom. Slušajući tu priču uvijek mi je bilo žao što nisam muško i što, kada narastem, neću moći kopati modruške ruševine i poljubiti zmiju. Pričalo se da su neki mladići, između dva rata, kopali na Modrušu. Došli su do jednoga otvora za koji su mislili da su podrumska vrata. Uto su banuli žandari i natjerali ih da ponovno zatrpaju otvor. Strogo su zabranili daljnje kopanje, ali su se i dalje mnogi nadali da če se jednog dana obogatiti.
