Zanimljiv opis starog grada Tržana i varoši Modruše iz knjige “Krčki knezovi Frankapani” Vjekoslava Klaića, iz kojeg se vidi kako je grad bio velik i koliko je mnogo ljudi u njemu živjelo. Samo u samostanu je živjelo 80 redovnika.

​

Najznamenitije mjesto u župi Modrušama bio je, kako već spomenusmo, Modruški grad, zvan takodjer i Tržan (castrum Thersan). Podor toga grada, vidi se i danas još na 680 m. visoku, strmu brijegu uz Josipovu cestu, koja vodi iz Munjave (Karlovca) preko sedla (888 m.), što no dijeli VelikuKapelu od Male, u Jezerane (Senj). Po ruševinama, s kojih se širi krasan vidik na Oštarije, Plaški, Carevopolje i Ogulin, vidi da je grad bio okrenut prema jugu, na iztočnoj strani imao četverouglastu kulu., a na zapadnoj redute za obranu. U gradu bila je i kapelica, ali joj ni povjest ni tradicija ne zna za ime. Sam grad mora da je bio prostran i udoban, jer se u njemu nije kratila prebivati god. 1372.-1390. ponosita Talijanka Carrara, supruga kneza Stjepana I. Frankapana i majka nesrećne poslije Elizabete , udate za pustolovnoga celjskoga grofa Fridrika II. Na podanku brijega, na kojem stoji Tržan-grad, sterala se je na ravnici sama varoš Modruše, koja se god. 1343. zove trgom (in foro Modrus), god. 1449. varoši (oppidum), a god. 1461. gradom (in civitate Modrussa). Ruševine nekadanje varoši vide se i danas još kod župnoga sela Gornji Modruš. Varoš bijaše takodjer opasana zidovima i kulama, te su i u njoj često boravili knezovi Frankapani. Osobito se je podigla varoš, kad je ona postala po odredbi pape Pia II. god. 1460. sijelom biskupije krbavske, koja se je odsad stala nazivati i modruškom. Biskupi zajedno s kaptolom stolovali su u njoj kroz trideset i tri godine (1460.-1493.), i to biskupi Nikola Kotoranin, Antun Zadranin i Kristofor Dubrovčanin. Dok su Modruše bile stolica biskupa i kaptola, cvale su, osobito, te su se takmile s najodličnijim hrvatskim varošima. Po jednoj povelji od god. 1463. kao i po drugim podatcima evo slike tadanje varoši. Bijaše opasana zidovima i kulama, a dva zida, koji su se protezali uzbrdice, spajali su ju s gradom Tržanom na brdu. Iz varoša vodila su dvoja vrata: jedna na iztok, a druga na zapad. Gradu i varoši bio je gospodar knez Stjepan II. Frankapan sa svojim sinom Bernardinom ; a duhovna glava bio je pomenuti biskup Nikola Kotoranin, osobiti pouzdanik rimskoga pape. Kod sjeverne strane varoškoga zida stajahu biskupovi dvori ili „biskupija", a tik do nje stolna crkva sv. Marije (koja se je zvala crkva sv. Marka, prijo nego što postala stolnom); blizu crkve uzdizao se još u prošlom stoljeću gotovo još posve sačuvani zvonik njezin, dakako bez zvona. Tu bijahu i grobnice, što dokazuju ostatci svodova i nadgrobno kamenje sa uklesanim grbovima. Osim stolne crkve bijaše još više drugih crkava, kao crkva sv. Trojstva, koja je danas župna (u njoj ima jedan na prosto izklesan obraz, a pod zvonikom u kapelici nešto slično grbu); njoj nasuprot stajaše crkva sv. Duha, koje se ruševine nalaze na jednom brežuljku. Uz zidove na zapadnoj strani bila je do vrata crkva sv. Stjepana, a nedaleko od nje crkva sv. Jelene. Spominje se i franjevački samostan s crkvom sv. Antuna, utemeljen god. 1378. od kneza Stjepana I.; ali se ne može već ustanoviti, da li je bio u samoj varoši ili izvan nje. U varošu bio je i “trg" (placa); žitelji zvali su se „purgari modruški", te su imali svoje “dvore" (kao „dvor Žudijev") ; gradom pak upravljali su valjda “podknežini" u ime knezova Frankapana. I sami knezovi imali su u varoši svoje kuće; “purgari” pak činili su “službe male i velike” knezovima, a uz to su im plaćali “dacie”.

Gradu Tržanu i varoši Modrušama na jugu, gotovo tik sedla, preko kojega je vodio put preko samoga Gvozda, uzdizao se je na 623 m. visoku brdu znameniti pavlinski sam ostan sv.Nikole s crkvom. Taj samostan bio je zadušbina knezova krčkih , a osnovao ga je oko godine 1390. knez Ivan V. (Anž) Frankapan, boraveći u Modrušama sa suprugora Anom i sinom Nikolom. Samostan primio je od osnovatelja kao i od njegovih nasljednika mnogo zemalja i posjeda ne samo na kopnu hrvatskom, nego i na otoku Krku. U hrvatskim spisima zove se taj samostan „s v. Mikule na Gvozdi". Kako je bio bogat i prostran, živjelo je u njemu do 80 redovnika, sve samih Hrvata i glagolaša.

​

​