MODRUŠ

Pavlinski samostan sv.Nikole u Gvozdu nalazi se Južno od Modruša, u dubokoj šumi, uz „staru“ cestu prema Senju. To područje naziva se Kloštar. Ruševine koje tu nalazimo upućuju na crkvu i dva klaustra okružena zgradama, a sve zajedno uklopljeno je u lijepu cjelinu okruženu prostorom za gospodarske potrebe. Crkva je prilično velika, a krovište je iznutra moglo biti vidljivo. Tlocrt upućuje na gotičku arhitekturu. Klaustar nije bio velik i sličan je ostalim našim pavlinskim samostanima (nenatkriveni dio veličine cca. 10,5/11,5 m). Tu je pustinjačka skromnost bila sretno spojena s ograničenim oblikovanjem srednjovjekovne arhitekture kontinentalne Hrvatske. Vjerojatno su ga gradili domaći majstori na uobičajen način, a tlocrt je oblikovao glavni majstor stranac. Samostanske zgrade bile su smještene na sjevernoj i istočnoj strani klaustra. Na istočnoj strani nalazili su se sakristija, kapela (kapitularna dvorana) te jedna prostorija. Zapadna strana smještena uz cestu najviše je stradala pa se ne može odgonetnuti ni vjerojatno postojanje zvonika na zapadnom pročelju. Sjeverno od osnovnog sklopa nadovezao se još jedan klaustar sa tri strane okružen zgradama, a vjerojatno su neki dijelovi samostana imali i kat. To potvrđuje zaobljenje u sjevernom krilu drugog klaustra koje podsjeća na vretenasto stubište. Istočno i južno od samostanskih zidova nalazio se ograđen dvorišni kompleks. Prostor je bio dovoljno velik za vrtove, radionice, torove za blago, skladišta i slično (160). 

Posljednji spis toga modruškoga samostana je povelja bana Andrije Botha od Bojne iz 1511., kojom oslobađa pavline Sv. Nikole na Gvozdu od plaćanja tridesetine (161). Početkom 16. stoljeća za čestih turskih provala samostan je stradao i napušten je (162). Turci su imali običaj rušiti samostane ali su štedjeli crkve uz njih (163). Tako se prestankom turske opasnosti pokušalo obnoviti samostan te ga 1705. nastanjuju tri redovnika pavlina, podižu kapelu Sv. Nikole i nekoliko soba za putnike preko Gvozda. No, odlukom cara Josipa II. 1786. o ukidanju pavlinskog reda, ukinut je i ovaj samostan te prepušten propasti. Danas su to tek neznatne ruševine, skrivene od očiju javnosti, a posjećuju ih tek povjesničari, kulturnjaci i modruška djeca koja se tu dolaze igrati.