Frankopanski put
Perspektive zaštite frankopanske kulturne baštine s gledišta dosadašnje prakse i prijedlog za temeljne promjene odnosa prema plemićkim gradovima
U Modruškom zborniku od 2009. godine izašao je zanimljiv tekst Drage Miletića pod nazivom "Baština i baštinici Perspektive zaštite frankopanske kulturne baštine s gledišta dosadašnje prakse i prijedlog za temeljne promjene odnosa prema plemićkim gradovima". (Modruški zbornik 2009. (3)).
U njemu autor iznosi prijedlog za realizaciju projekta Frankopanski put (Članak je iz 2009. godine).
Smještene na izdvojenom vrhu brijega na visini 600 m sa zapadne strane autoputa Zagreb — Split izdižu se ruševine plemićkoga grada Tržana, koji je kroz nekoliko stoljeća bio sijelo moćnih knezova Krčkih, nakon 1430. godine zvanih Frankopana. To iznimno značajno povijesno mjesto hrvatskoga srednjovjekovija do sada nije istraživano, nisu izvođeni zaštitni radovi, njegovi se zidovi već stoljećima urušavaju, a 2008. godine urušio se znatan dio istočnoga obrambenoga zida unutar kojega se nalazio ulaz u grad. Dosadašnji odnos prema financiranju istraživanja i konzervatorskih radova na plemićkim gradovima ne potiče nadu da bi se u skoroj budućnosti mogle dogoditi veće promjene. Polazeći od činjenice da u Hrvatskoj još uvijek nemamo istražene i predstavljene ruševine ni jednoga plemićkoga grada, po čem smo, nažalost, jedini i jedinstveni u Europi, te da sadašnji model financiranja zaštite spomenika kulture ne nudi mogućnost skore promjene toga stanja, predlažu se konkretne mjere za što žurnije promjene odnosa prema tomu segmentu kulturne baštine. Potrebno je krenuti od izradbe kataloga plemićkih gradova koji bi poslužio kao temelj za utvrđivanje postojećega stanja i valorizaciju plemićkih gradova. Pritom bi trebalo uvažavati četiri kriterija: 1. vrijednost arhitektonskoga sklopa, 2. stupanj ugroženosti nadzemnih struktura, 3. značaj plemićkoga grada u Hrvatskoj prošlosti i 4. smještaj u prostoru. Bodovanjem stupnja ugroženosti ili važnosti prema svakom od četiri kriterija, dobio bi se popis 50 plemićkih gradova. Prvih deset odmah bi trebalo uključiti u istraživanja i zaštitne radove. Nakon što se prihvati neosporna činjenica da su plemićki gradovi najugroženiji segment hrvatske kulturne baštine, predlaže se, prema jednomu starijemu modelu financiranja gradnje kapitalnih infrastrukturnih objekata kulture, da se sredstva za radove osiguravaju neposredno iz državnoga proračuna.
Dok se ne prihvati takvo rješenje problema sustavne zaštite plemićkih gradova, zalažem se za prihvaćanje i realizaciju projekta Frankopanski put, koji uključuje predstavljanje Jozefinske ceste i najznačajnijih spomenika kulture u dvije županije izmedu Karlovca i Senja. Ta dva grada povezuje Jozefinska cesta koju je sagradio Vinko Struppi 1775.-1779., a na znatnom dijelu je modernizirao Kajetan Knežić 1833.-1845. godine. Još uvijek su uz atraktivnu trasu ceste sačuvani brojni infrastrukturni objekti cestogradnje 18. i 19. stoljeća (mostovi, fontane, sunčani satovi, zdenci, kapele, natpisi) koji ističu tu cestu kao iznimno značajan spomenik kulturea tog razdoblja, a koju je potrebno čuvati i predstaviti na prikladan način. Duž Jozefinske ceste nalazi se niz iznimnih spomenika kulture koji pripadaju frankopanskoj kulturnoj baštini: kasnogotička crkva sv. Marije u Oštarijama, kaštel u Ogulinu, ruševine plemićkoga grada Tržana u Modrušu. Nedaleko prijevoja preko Kapele, sa sjeverne strane nalaze se ruševine pavlinske gotičke crkve i samostana sv. Nikole, a s južne strane u Brinju se izdižu ruševine Sokolca, još jednoga plemićkoga grada knezova Krčkih. Nasuprot ruševinama, po mnogo čemu u Hrvatskoj jedinstvene ulazne kule, uzdiže se dvokatna dvorska kapela Sv. Trojstva, koja je najznačajniji kasnogotički sakralni spomenik u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Jozefinska cesta završava monumentalnim klasicističkim vratima u Senju, koji obiluje brojnim zanimljivostima, medu kojima se posebno ističe kaštel Nehaj, sagraden 1558. godine. Realizacija projekta Frankopanski put nedvojbeno bi pripomogla kvalitetnijoj turističkoj ponudi i time znatnomu oživljavanju gospodarstva dviju županija.
»... vidim taj naš Modruš kako se uzdiže sa zapadne strane Dalmatine, neposredno pred ulazom u naš najdulji tunel Mala Kapela. Tunel su nazvali po planini kroz koju prolazi, koja već u svom nazivu nije Velika, nego Mala, ni ne znajući, pa stoga ni ne hajući, za povijesnu veličinu mjesta gdje tunel počinje. Kada bismo nastavili dalje tim ponosom hrvatske cestogradnje, došli bismo i do tunela koji prolazi kroz Velebit našu najdužu, najširu, najvišu, najrazličitiju i zahvaljujući svemu tome najljepšu planinu. Taj su tunel nazvali Sv. Rok, po malom ličkom ubavom selu gdje on počinje, a ne, kako bismo očekivali, po toj našoj divot planini, opjevanoj i u jednoj od naših najljepših domoljubnih pjesama. Sveca, zaštitnika od kuge, ali ne i od naše gluposti, nije mudro zaobići, a povijest, pa bila i nacionalna, ionako malo kome nešto znači. Kada bismo slučajnim odabirom upitali naše sugrađane znaju li što je to Modruš, malo bi tko znao točan odgovor. Neki bi se možda prisjetili zelene table s autoceste ii odgovorili točno — »To je odmorište pnje ulaska u Tunel Mala Kapela«.
Kako je došlo do toga apsurdu pri imenovanju navedenih objekata na Dalmatini. Odgovor može biti samo jedan — to je rezultat našega neznanja. Neznanja koje je odraz našega upornoga i potpunoga nemara za vlastitu prošlost.« 1
Tim sam riječima pokušao slikovito prikazati širinu, dubinu i težinu sveopćega nepoznavanja vlastite prošlosti kao i nepoznavanja prostora u koji vrlo radikalno, a ponekad i drastično interveniramo. Takav naš odnos prema vlastitoj prošlosti najbolje se zrcali na ruševinama plemičkih gradova, bez iznimke, na čitavom prostoru kontinentalnoga dijela Hrvatske. Osim što su to bila sijela više ili manje slavnih i moćnih hrvatskih plemićkih obitelji, ona su istodobno bila složeni arhitektonski sklopovi nerijetko iznimne arhitektonske vrijednosti, a danas su gotovo jedini sačuvani profani arhitektonski spomenici srednjega vijeka. Unutar njih se kroz čitavo razdoblje visokoga i kasnoga srednjega vijeka odvijao najveći dio političkoga, gospodarskoga, kulturnoga i društvenoga života, i time, ma koliko nam se danas činila ruševna, a nekima ta se mjesta nažalost pričinjavaju i amorfnim — to su bila najznačajnija srednjovjekovna žarišta svih oblika ljudske aktivnosti na prostoru Hrvatske. Usprkos takvoj valorizaciji, svi oni koji imaju utjecaj, moć, a s njima nužno ide i raspolaganje potrebnim sredstvima za radove, odnose se prema njima posve nezainteresirano. (Kompletan tekst možete pročitati u Modruškom zborniku 2009. (3))
Kao primjer može poslužiti katalog izložbe fotografija Putevima Frankapana u kojem su predstavljene brojne frankopanske utvrde. Kroz katalog bi se mogli promovirati i drugi spomenici kulture vezani uz Frankopane, kao što su crkve, kapele, samostani...
1 Osvrt na knjigu Milana Kruheka o povijesnom Modrušu izrečene na promociji knjige u Matici Hrvatskoj u Zagrebu.
