Vile na Kolišću i mračnjak na Golom brdu
- Katica Kurelac
- Dec 6, 2017
- 2 min read
Izvor: List Modruš, Broj 9 - lipanj 2012
Vile na Kolišću
Brat mamine tete, koja je živjela kod nas, još prije Drugog svjetskog rata otišao je u Ameriku. Često se susretao s vilama u Modrušu. Neprestano su ga zvale k sebi kad bi se noću vraćao kući s prela. Obično ih je viđao ispod crkve Svetoga Trojstva. Kada su ga pitali o tim susretima znao bi reći:
- Pa i noćaska su me zvale sa Kolišča k sebi! Samo, vako — s prsti me zovu! Opisivao ih je da su bile lijepe, bijele. Kasnije je otišao u Ameriku. I teta je prošla za njim.
Mračnjak na Golom brdu
Jednom prilikom sam sa susjedom ćićom Ivicom Rendulićem išla voziti zrnje u Rupčićev mlin u Zagorju. Bilo je toga više pa se trebalo dosta dugo čekati dok se samelje. Ja sam još bila malena curica. Ostali smo duboko u noć čekati melju. Već je prošla ponoć kada smo se preko Gologa brda vraćali u Modruš. Bila je lijepa vedra noć. Sjedim na kolima i gledam prema Veljunu. Na jednom se preda mnom stvori nešto ogromno, dugačko — s nebom se spaja. To je bio Mračnjak, tako su ga zvali. Skočila sam s voza i počela ćiću Ivicu vući za rukav pokazujući mu tu strašnu utvaru. ča je ono? ča je ono? Mene je strah!
- Ča je ono? — Pokazivala sam u to čudo ukočena od straha. Potjerao me opet na kola, govoreći da on nigdje ništa ne vidi. Kako god kola idu — to ide s nama. To nije blizu. To je prilično daleko. Cmo, dugačko, visoko — s nebom se spajalo. Kao neki veliki stup Kako god mi idemo, tako i to ide. Išlo je to dosta dugo s nama. Volovi idu polagano. Sa strahom sam gle-dala strašnu utvaru, koja je u jednom trenutku netragom nestala. Došla sam kući sva prestrašena. Ćića Ive je ostao kod tvrdnje da on nije ništa vidio. Kad smo došh u dvorište već je svitalo. Svi su se već probudili. Kada sam ja ispričala što sam vidjela niti jedna od djevojaka nije išla rano po vodu. Bilo ih je strah.
