Jezovito umorstvo Jelisave Frankopanke
Modruški i krčki knez Stjepan Frankopan umro je godine 1390. i ostavio udovu Katarinu koja bijaše kćerka padovanskoga kneza Franje Carrare i jedinicu kćerku Jelisavu, zaručnicu grofa Fridrika Celjskoga. Neko vrijeme iza muževljeve smrti preseli se Katarina zajedno s kćerkom u Kranjsku, gdje je od grofa Hermana Celjskoga kupila grad Meichau i u njemu se nastanila. Točno se ne zna, koje je godine Fridrik oženio Frankopanku: 1390., 1400. ili 1404. — ali svakako, da su se uzeli prije 1405. godine, jer te se je već godine rodio njihov sin Ulrik II. na njihovu dvoru u Krškome. Nasljednici baštine Stjepana Frankopana nisu mogli isplatiti Fridriku ugovoreni miraz u gotovu novcu, već su mu predali u zalog neke gradove: Bakar, Bribir, Trsat i polovinu otoka Krka. Ti su gradovi ostali u vlasti Celjskih sve do godine 1422. t. j. do Jelisavine smrti. Radi miraza nastali su između obiju porodica veliki sporovi; moguće da je i to bio jedan od važnih uzroka, što je brak Jelisave i Fridrika bio nesretan. Stari ljetopisci vele, da je brak bio ne samo nesretan — već pravi pakao a supruzi su živjeli kroz punih osam godina (1414-1422) rastavljeno. To vrijeme provodio je grof Fridrik u zagrljaju lijepe Veronike, koja je navodno bila dvorjanka kneginje Jelisave i glavni krivac da je došlo do rastave braka. Ipak se zavađeni, posredovanjem nekih uglednih ličnosti konačno izmiriše. Jelisava se povratila suprugu ali veoma tužna, kao da je slutila, da će se nešto strašna dogoditi. AIi čujmo staroga kroničara Windecka, koji u to doba boravi na dvoru kralja Sigismunda, što on o tome veli: "Fridrik je sa svojom ženom Jelisavom, Modruškom kneginjom, živio rastavljeno punih 8 godina. Konačno se izmiriše, ali istoga dana pod večer reče plemenita kneginja svojoj okolini: "Draga gospodo i prljatelji! Što će mi to pomirenje i prijateljstvo kad znadem, da ćete me sutra naći mrtvu kraj moga gospodara. Na to su joj ta gospoda odgovorila: "To se neće dogoditi, draga gospođo, vi ste zdravi i dobro izgledate a Bog će dati da još mnogo godina proživite s vašim suprugom u sreći i ljubavi. Dobra ih gospa posluša i otiđe spavati k svome suprugu. Kad bi jutro reče grof Fridrik komorkinji svoje supruge: "Idite do vaše gospođe i pogledajte, kako joj je!" Komorkinja uđe u spavaonicu ugleda strašan prizor: grofica leži mrtva, a na prsima joj velika krvava rana. U krapinskom gradu gdje se to umorstvo dogodilo nasta velika uzbuna, plač i lelek. I odmah se počelo svuda govoriti, da je sam Fridrik svoju suprugu zaklao. On je još istoga dana uzjahao konja i trkom se uputio spram Budima, gdje se stavio pod okrilje svoje sestre kraljice Barbare, da se na taj načIn zaštiti od napadaja Jelisavine rodbine. Ali pustimo opet, da govori Windecke: "Iza FridrIka stigao je u Budim mladi knez Ivan, rođak ubijene JeIisave i pred kraljem Sigismundom slijedećim je riječima optužio Fridrika: "Muž moje rođakinje grof Fridrik, osam je godina živio rastavljeno od svoje supruge i to poradi neke priležnice (Sloffweib) a s kojom još i sada živi. Fridrik je moju rođakinju a svoju ženu u krevetu, dok su zajedno spavali lovačkim nožem ubo i tako je umorio." Knez je Ivan svoju optužbu završio time što je pozvao grofa Fridrika na dvoboj ali je pred carem izričito naglasio da se stidi, što će svoje poštene ruke uprljati krvlju ovog prostog ubojice (Bettmorder).
Nakon toga posredovala je Fridrikova sestra kraljica Barbara da bi se zavađeni izmirili, a molila je i svoga muža Sigismunda da u tome smislu poradi. No njihovo posredovanje bilo je bezuspješno. U to se je vrijeme nalazio u Budimu danski kralj Erik, kao gost kralja Sigismunda, pa je i on bio zamoljen, da zavađene izmiri. Kako se ova teška afera završila, ne zna se, jer Windecke o tome više ništa ne piše. Pisac "Celjske kronike" kao i WIndecke pišu da se samo pričalo i sumnjalo da je Fridrik svoju ženu umorio. Piccolomini pak zato umorstvo otvoreno krivi Fridrika i optužuje ga slijedećim riječima: "U gradu Celju vladao je u naše vrijeme grof Fridrik, koji je zbog putenog užitka mnogo novaca trošio na ljubovce i konačno se zaljubio u neku Veroniku koja mu je postala priležnica i tako ju je vruće zavolio da je svoju prvu suprugu pravu groficu iz Hrvatske vlastitom rukom lovačkim nožem ubio." Hartmann Schedelius u Ninberškoj kronici (Incunabe iz 1493. godine) također spominje to umorstvo: "U Celju je živio grof Fridrik koji je uslijed nemoralnoga života, zloće i pohotnosti bio već na granici ludosti, tako da je svoju ženu radi neke konkubine Veronike u krevetu zaklao. On je zatim tu Veroniku odvukao k sebi u kuću, zlo je upotrijebio i nakon toga, još ju je dugo vremena zadržao kod sebe. Njezine je roditelje bogato darivao novcem i zemljom i tako ih lukavštinom za sebe predobio." Schedelius je ovo napisao po svoj prilici na temelju podataka historičara Piccolominija uz neke manje izmjene. Jedan je njemački književnik pišući prije 130 godina novelu o Veroniki napisao između ostaloga i ovo: "Kad je Fridrik radi Veronike umorio svoju suprugu, uzeo je k sebi tu lijepu djevojku, za koju se je govorilo da je "biser kraljevine Hrvatske" — ali nepoznata oca. Fridriku koji je bio umjetnik u zavađanju, doskora je uspjelo, da je ovu tjepoticu pobijedio a poslije ju je i vjenčao." Moram spomenuti da su modruško-krčko-senjski knezovi dobili ime Frankopan tek g. 1430. od pape Martina V., jer navodno bijahu u nekome srodstvu s rimskim knezovima "Frangepanima". Vjekoslav Klaić dokazao je, da to nisu bili. Zato vidimo da stari historičari još u XV. vijeku nazivlju samo krčkim ili modruškim knezovima. lza umorstva Jelisave Frankopani su oduzeli Celjskima sve gradove, koje su im nekoć založili mjesto miraza. Izgleda da su se kasnije obje porodice izmirile, jer vidimo dapače da Herman Celjski i Nikola Frankopan od godine 1426.-1432. zajedno banuju.
IZVOR: Viktor Kučinić - VERONIKA DESINIĆKA U SVJETLU HISTORIJE
