Crkva Blažene Djevice Marije u Oštarijama
Mathias Zerngollern, crtež Oštarija iz 1802. g.
Crkva u Oštarijama (nekada zvanim Otok ili Otočec), na posjedu krčkih knezova Frankopana, neosporno je najveća sakralna građevina Krbavske biskupije u srednjem vijeku, a posvećena je Čudesnoj Gospi od Otoka (“ecclesia BMV de Miraculis”). Od te srednjovjekovne crkve samo je svetište ostalo pod krovom i u funkciji, a veliki brod postao je – dvorište.
Prvi dani crkve u Oštarijama
Oštarska crkva posvećena Blaženoj Djevici Mariji od Čudesa u srednjem je vijeku svakako bila jedno od poznatijih Gospinih svetišta na tlu Hrvatske. Nalazi se na brežuljku iznad rijeke Mrežnice. Ta se lokacija tada zvala Otočec, neki misle, zbog otočića usred rijeke Mrežnice, stotinjak metara uzvodno od Marmontova mosta. U doba pisanja Modruškog urbara objavljenog godine 1486. nije još bilo zabilježeno ime Oštarije. Modruški urbar je prvi dokument u kojem su zabilježena 32 naselja na području Modruškoga feuda, među njima i naselje Otočec.
Godine 1450. ili 1451., dakle, tridesetak godina prije objavljivanja Modruškoga urbara, knez Martin dao je sagraditi veliku crkvu na brežuljku kod Otočeca, a dovršio ju je njegov brat Stjepan II. Frankopan. Njemu je bilo stalo da se započeta gradnja crkve što prije dovrši. Stjepan je u to vrijeme bio značajna osoba u životu Hrvatske, Austrije i Ugarske, pa mu je takav društveni položaj omogućio da 1460., zajedno s krbavskim biskupom Franjom Stipkovićem (Modrušaninom), u poslanstvu u Mantovi uspije kod pape ishoditi premještaj Krbavske biskupije u Modruš. On je također zaslužan za dovođenje austrijskih graditelja radi izgradnje i ubrzanja dovršenja crkve u Oštarijama. Zahvaljujući njima svod broda te crkve veoma je sličan gradskoj kapeli Sv. Jurja u Bečkome Novom Mjestu, čiju je gradnju vodio Petar Pusika od 1440. do 1460. na traženje austrijskog kralja Friedricha III. za njegovu novu prijestolnicu.
Počeci prošteništa BDM u Oštarijama
Hodočasnička mjesta, prošteništa, nastajala su i razvijala se na različite načine i često su imala izuzetna obilježja. U jednima su vjernici na čudesan način bili uslišeni. Druga su bila od službene crkve, pape, rimskih ureda ili biskupa obdarena oprostima i tako privlačila hodočasnike i stekla opću popularnost.
Dakle, stvarala se tradicija po kojoj su se vjernici okupljali i nalazili utjehu i milost, a papa bi za tu milosnu pojavu opskrbio svetište posebnim oprostima.
Zanimljivo je da su Oštarije od prvih početaka, tj. prvih pisanih vijesti, bile na glasu kao mjesto čudesnih uslišanja. Ubrzo nakon izgradnje crkve knez Stjepan je, preko krbavskog biskupa Franje Modrušanina, ishodio da tadašnji papa Pio II. svojom bulom izdanom u Sieni 1459. da oštarskom svetištu neke posebne povlastice. U toj buli, izdanoj na latinskom jeziku, spominje se “Ecclesia Beatae Mariae Virginis de Miraculis” ili prevedeno na hrvatski “Crkva Blažene Djevice Marije od Čudesa”. Ovaj je naslov crkva dobila po brojnim uslišenim molitvama i čudesima, koja su se tu događala. Time je ona postala zavjetno mjesto širega katoličkog područja.
U buli stoji:
“Doznali smo za crkvu Blažene Djevice Marije, nazvanu od Čudesa, blizu mjesta Modruša u krbavskoj biskupiji, prema kojoj hrli mnoštvo ljudi sa svih strana zbog brojnih čudesa koje Svevišnji ondje ne prestaje činiti na zagovor i po zaslugama iste Djevice i Majke. Tim čudesima bezbroj puta ukrašenu, naši predšasnici i druge crkvene osobe obdariše crkvu u prošlim vremenima raznim oprostima za sve one koji je u određene dane posjete. A mi, potaknuti molbama našeg brata Franje, biskupa krbavskoga, i ljubljenog sina plemenitog Stjepana Frankopana, kneza i gospodara istoga mjesta, želeći da se rečena crkva obasiplje doličnim častima i da vjernici radije k njoj dolaze zbog pobožnosti i spremnije joj pruže darežljivu ruku kada uvide da su time više ojačani plodovima nebeske milosti, (...) sa svoje strane podjeljujemo oprost od sedam godina i sedam četrdesetnica na mlade nedjelje svakog mjeseca te na blagdane Prikazanja, Navještenja, Rođenja, Uznesenja i Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, za sada i za sve vjekove – svima koji posjete tu crkvu, iskreno se pokaju i ispovjede te pruže darežljivu ruku za obnovu i uzdržavanje iste crkve. Dano u Sieni 30. ožujka 1459., prve godine našeg pontifikata.”
Prema sačuvanoj tradiciji, već nekoliko godina nakon njezine izgradnje, točnije godine 1460., bježeći iz Krbave pred Turcima, u oštarsku se crkvu na kraće vrijeme sklonio kler i kaptol krbavski, sve dok se tadašnji biskup Franjo Modrušanin nije nastanio u gradu Modrušu. Nakon 70-ak godina od svoje izgradnje velebno i čudotvorno svetište Blažene Djevice Marije doživjelo je tragediju 1521. i 1531. godine. Tih godina turske su čete popalile i porobile cijelo selo i zapalile crkvu. Ona je potpuno opustošena 1558. kako se to razabire iz pljenidbenog zapisnika vođenog prilikom pljenidbe nekih dobara Stjepana Frankopana Ozaljskog. Od crkve su ostali samo vanjski zidovi, a od tamošnjih kuća ostale su “jedva sjenke i neznatni tragovi istih”. Kad je oštarska crkva bila 1521. spaljena, kip Majke Božje bio je prenesen u Trošmariju, mjesto 13 km udaljeno od Ogulina, kamo Turci nisu provaljivali. Od tada se Majka Božja štuje i u Trošmariji. Iako je Marijin kip kasnije bio vraćen u Oštarije, štovanje Majke Božje nije prestalo ni u Trošmariji. Štoviše, ono se sve više širilo i cvalo do današnjih dana. Papa Pio VI. godine 1793. obdario je ovu crkvu posebnim oprostima za tri proštenja: u nedjelju poslije blagdana Sv. Petra i Pavla, u nedjelju poslije blagdana Sv. Barola i u 17. nedjelju nakon Duhova. 1558. godine Ogulin je došao u kraljevske ruke i dobio posadu, pa je od 1577. i u Oštarijama smještena vojnička straža. Vojnicima su zidovi crkve poslužili kao bedemi za obranu od kasnijih turskih napada. Tako porušena oštarska crkva stajala je oko 180 godina, do kraja 17. stoljeća, kako izvješćuje ing. Giovani Pieroni u svojim “Relazioni di anno 1639” o gradovima na granici prema Turcima.
Za Oštarije piše između ostalog:
“Nakon toga se dolazi u veliku nizinu, u kojoj se nalazi mjesto zvano Oštarije. Ono se sastoji od mnogo kuća u središtu kojih se nalaze zidine neke crkve, prilično velike, između kojih je mnogo kuća od drva te vojska. Ljudi se u njima zatvaraju, izlaze jedino kroz dva prozorčića iznad vrata, a također kroz jedan prozorčić sakristije, što je vrlo teško. Stoga im se namjerava pomoći tako da se napravi jedan hodnik iznad zidina spomenute crkve, koje istu okružuju. Taj bi se hodnik izveo od drva, zatvoren izvana potrebnim rešetkama, pokriven odozgo, a taj pokrov treba proširiti i izvan hodnika. Sa svih četiriju strana treba se pojačati vanjskim pojačanjima; također je potrebno načiniti dva dobra stubišta, koja bi mogla osigurati brži i lakši izlazak i stoga jer je brod svetišta ostao čitav i jak, te predstavlja jednu vrstu visoke utvrde i vrlo prikladne za mnoge potrebe kao i za posljednji uzmak. Međutim, budući da je između spomenutog kora i korpusa crkve preostao zid na »spitz« koji je nosio zabatni zid bilo bi potrebno da se on poruši do visine parapeta iznad spomenuta svoda, da bi se time dobio plato na toj visini, koji bi dominirao iznad čitava donjeg korpusa crkve, a također izvan njega. Neka se upotrijebi kamenje, koje će se izvaditi za bacanje. Zidine su dosta dobro sačuvane, iako pokazuju nekoliko pukotina, visoke su 6 klaftra, tj. nešto manje od 12,0 m, a debele pola klaftra u najvišem dijelu.”
Opis stare crkve i njezina obnova
Crkva o kojoj je riječ najreprezentativniji je spomenik srednjovjekovne hrvatske gotičke sakralne arhitekture tipa katedrale, izvan Zagreba. Ona je nedvojbeno u to vrijeme najveći sakralni objekt tadašnje Krbavsko-modruške biskupije. Kad je riječ o njezinoj izgradnji, bila je podignuta od samoga tesanog kamena, dužine 60 metara i širine 20 metara i natkrivena visokim svodom. Imala je tri broda međusobno razlučena mramornim stupovima, ukrašenim kapitelima i slikarijama na zidu. Toranj crkve bio je veoma visok, sagrađen karakteristično osmerokutnoga presjeka kao i stupovi unutar lađe, kojih su baze bile okrugle. U crkvu su s pročelja sa zapadne strane vodila glavna vrata, portal, a po jedna vrata sa strane sjevera i juga u bočne lađe.
Visina portala iznosila je 3,05 metara, a širina 1,75 metara, dok su vanjske mjere profiliranog luka bile 4,95 x 3,10 metara. Time je postignuta i monumentalnost portala i crkve u cjelini.
Na desnom rubu pročelja crkve nalaze se tragovi natpisa urezanog u kamenu. Sada se mogu pročitati samo dijelovi teksta: Mai 1650. i 1693. Mai 30.
Svetište stare crkve bilo je uže od lađe, veličine 25 x 11 m, sa svodom izvana poduprijetim potpornjacima, dok se tarac crkve dizao za svako polje svoda za jednu stubu, tako da je pogled sa svetišta od glavnoga oltara po crkvi bio amfiteatralan.
Na velikom oltaru bio je od drva izrađen i bogato pozlaćen kip Blažene Djevice Marije na nebo uznesene, kojoj su koprenu s oba kraja držala po četiri anđela.
Oštarije 1639., crtež G. Pieronija
Pieronijev crtež oštarske crkve vrlo dobro prikazuje tadašnju situaciju: brod ima samo dva prozora, a na zapadnom se pročelju nalazi tek jedan pravokutni otvor, koji bi mogao odgovarati nekakvim vratima. Zapadni portal nije nacrtan, a s obzirom da se u prostor broda ulazilo kroz dva prozorčića iznad vrata, očito je da je zapadni portal, a valjda i preostala dva portala bili zazidani. Na Pieronijevu tlocrtu, ulaz preko ljestava bio je vezan za zvonik, što se na prikazu oštarske crkve vidi kao drveni čardak, obješen konzolno uz zvonik. Unutar srušena broda oštarske crkve smještene su drvene kuće krajiških vojnika: to znači da mu je prostor bio očito koliko-toliko očišćen od ruševina, da je građevni materijal bio odvezen, a teren slobodan. Istovremeno, ovo objašnjava nedostatak klesanih detalja svoda, kojih je nekada moralo biti dosta.
Oba zabata broda oštarske crkve na Pieronijevu crtežu tada su još netaknuta, dapače Pieroni predlaže rušenje zabata iznad trijumfalnoga luka. Oblik zabata odgovara velikom dvostrešnom krovištu dvoranske crkve, što je važan podatak za uočavanje oblikovanja prostora broda. Sakristija crkve jedina je bila pod krovom: Pieroni posebno navodi da se i u nju ulazilo kroz prozorčić na prvom katu.
Godine 1645. srušio se svod crkve, nakon što je 111 godina svetište stajalo nenatkriveno. Vjerojatno su kiše i smrzavice učinile svoje i destabilizirale ga te on više nije mogao izdržati.
Tlocrt crkve S. Podhorskog iz 1901.
Pokušaj rekonstrukcije tlocrta nekadašnje crkve (Zorislav Horvat)
Literatura: 1. Zorislav Horvat: “Srednjovjekovne katedralne crkve Krbavsko-modruške biskupije”, Hrvatski institut za povijest, Državni arhiv u Gospiću, Zagreb – Gospić, 2003. 2. Vjekoslav Kesner: “Crkva Blažene Djevice Marije, Gospe od Čudesa, Oštarije”, Župni ured Oštarije, Oštarije, 2000. 3. Vjekoslav Kesner: “Oštarije, na raskrižju putova”, Vlastita naklada, Zagreb, 1995.
Izvor: zupa-ostarije.com
